Svaki trener, bez obzira koliko mu/joj je to namjera ili nije, odgojno djeluje na svoje sportaše. Ukoliko to čini ciljano i ako su zadovoljene neke poželjne pretpostavke (npr. adekvatna razina kognitivne zrelosti sportaša, visoka motivacija, pozitivna motivacijska klima u ekipi/klubu i suradljivost roditelja) može se reći da postoje optimalni uvjeti za odgojno djelovanje na mladog sportaša.
Uz obitelj i školu u kojima sportaš svakodnevno provodi najviše vremena, sportsko okruženje, za sportaša važan društveni kontekst, također ima značajan odgojni utjecaj. Tu je trener, kao autoritet, uzor i model, najutjecajniji faktor koji kroz odnos sa mladim sportašem i pedagoški djeluje.
Odgojno djelovanje u sportskom okruženju može promatrati kroz:
a) utjecaj na oblikovanje moralnih vrijednosti sportaša;
b) utjecaj na razvoj sportaševih socijalnih vještina;
c) utjecaj na razvoj navika, radne discipline i sl.
Oblikovanje moralnih vrijednosti sportaša
Moralno rasuđivanje i moralno ponašanje razvijaju se kod djece ovisno o njihovoj socijalnoj okolini i osobnim iskustvima. Za učenje moralnih postupaka odgovorna su dva procesa: potkrepljenje (npr. nagrada, pohvala), koje povećava vjerojatnost pojave poželjnog, i kazna, koja smanjuje ispoljavanje nepoželjnog ponašanja. Treći važan faktor je učenje opažanjem. Djeca postepeno uče o posljedicama određenog ponašanja, te ih koriste i sami za upravljanje vlastitim ponašanjem (npr. sportaš koji prima pohvale i sam sebe pohvaljuje kako bi ustrajao u nekom napornom zadatku). Trener predstavlja model koji pokazuje moralno poželjna ponašanja, ističe neke moralne vrijednosti i upravlja ponašanjima mladih sportaša pomoću sustava nagrada/pohvala i kazni/pokuda. Istraživanja pokazuju da postoji niža razina moralnog rezoniranja među mladim sportašima u odnosu na nesportaše, osobito kod dječaka. To se objašnjava usmjerenošću na sebe, tipičnom za kompetitivne situacije koje dominiraju u sportu, a povezuje se i s povećanom tolerancijom agresije i većom sklonošću agresivnom ponašanju. Trener u ovom segmentu može koristiti neke metode s ciljem usvajanja prikladnijih ponašanja i preuzimanja odgovornosti za slijeđenje pravila. Najnepoželjnija (iako često korištena u praksi) je metoda pokazivanja moći koja uključuje naredbe, prijetnje ili čak tjelesnu silu. Najprikladnija je metoda indukcije koja uključuje razgovor u kojem se mladom sportašu objašnjava zašto su neki postupci zabranjeni, te se ukazuje kako je neki postupak mogao dovesti do štete ili neugode drugoj osobi, što izaziva osjećaj krivice. Također, kroz jasan i transparentan sustav pravila ponašanja na treningu i natjecanju, koji unaprijed definira poželjna (npr. suradnja, briga za suigrače) i nepoželjna ponašanja (npr. agresivnost), te ističe načela fair-playa, trener može djelovati na razvoj moralnih vrijednosti. Kao i u svakom segmentu odgoja, da bi ovaj utjecaj bio snažniji, nužna je dosljednost i osobni primjer.
Poticanje razvoja socijalnih vještina djece sportaša
Socijalne vještine podrazumijevaju sposobnost uspostavljanja i zadržavanja zadovoljavajućih odnosa sa vršnjacima i odraslima, te korištenje tih interakcija za vlastito napredovanje. Dobro razvijene socijalne vještine podrazumijevaju:
– dobru regulaciju emocija – sposobnost da se na odgovarajući i društveno prihvatljiv način emocionalno reagira na zahtjeve neke sportske situacije (npr. obuzdavanje ljutnje na terenu),
– socijalna znanja i sposobnost razumijevanja drugih – podrazumijeva poznavanje socijalnih pravila grupe kojoj pojedinac pripada, tj. sposobnost predviđanja tuđih reakcija i razumijevanja tuđih osjećaja (npr. usklađivanje vlastitog ponašanja sa ponašanjima drugih, pronalaženje zajedničkog jezika),
– socijalna umijeća – sposobnost prikladnog uključivanja u aktivnost ili razgovor drugih; posvećivanje pažnje drugima,
– socijalne karakteristike pojedinca – različita stabilna ponašanja ili navike karakteristične za pojedinca (npr. ljubaznost, suosjećajnost; svadljivost).
Trener u ovom segmentu neposredno i posredno djeluje na socijalni razvoj djece sportaša. Jedan od osnovnih uvjeta koji predstavljaju ‘plodno tlo’ za ovaj tip djelovanja je odnos povjerenja sportaša i trenera, ali i trenenerov autoritet. U tom slučaju postoje preduvjeti za iskrenu komunikaciju, razvija se međusobno poštovanje i briga za dobrobit drugog. Trener bi trebao, osobito u ekipnom sportu, razvijati osjetljivost za ovu problematiku budući da to može imati značajnih posljedica po grupnu kohezivnost (osobito za emocionalnu povezanost ekipe), što posredno djeluje i na sportski uspjeh. Čest je slučaj da u ekipi postoje djeca koja su izuzetno omiljena i netko tko je ‘crna ovca’. Omiljena djeca koju opisuju pozitivnim karakteristikama (simpatična, privlačna..), izazivaju pozitivne reakcije drugih, što doživljavaju kao potkrepljenje pa postaju još ljubaznija, simpatičnija – imaju priliku vježbati i unaprijeđivati svoje socijalne vještine, a sve funkcionira kao pozitivni zatvoreni krug koji se sam održava. Suprotno tome, neomiljena djeca kreću se u negativnom zatvorenom krugu. Doživljavana su negativnije, postaju nezadovoljna, usamljena i sl., te svojim ponašanjem potvrđuju negativnu sliku o sebi. Trener, kao autoritet i osoba od povjerenja, toj djeci može pomoći savjetima kako se ponašati u ekipi/klubu; ukazati im i osvijestiti neprikladna ponašanja ili izjave. Podrškom i odobravanjem kroz otvorenu komunikaciju s puno pozitivnih primjera i prijedloga, trener može mladom sportašu pomoći da ih uči i nauči prepoznavati, mijenjati i pratiti djelovanje promjena kroz reakcije drugih. Važno je i poštivanje dječjih osjećaja, uvažavanje individualnih razlika i izbjegavanje ‘etiketiranja’ (npr. nespretnjaković, šutljivac) koje može imati negativne i dugoročne posljedice na dječji razvoj i sliku o sebi jer djeluje kao ‘proročanstvo koje se samo ispunjava’.
Trener bi trebao voditi računa i o djelovanju grupe na socijalni razvoj pojedinca, tj. iskoristiti prirodnu sklonost mladih sporaša grupi i važnost vršnjaka kako bi odgojno djelovao. U tom smislu treba djelovati na smanjivanje unutargrupnog suparništva, poticanje suradnje i rada na zajedničkim ciljevima u okviru čega će svi moći vježbati socijalne vještine i usvajati vrijednosti. U takvom ozračju suradnje i uzajamnog podržavanja trebalo bi biti vrlo jasno što su pravila ponašanja i naglašavati da je pridržavanje pravila u interesu svih, ali i ostvarenja zajedničkih ciljeva. Na taj način mladi sportaši djeluju u predvidljivoj i sigurnoj okolini, što pozitivno djeluje na oblikovanje njihovih ličnosti. Trener svojim primjerom može djelovati na ove procese, a kolektivne vrijednosti, grupna pravila, vršnjački odnosi i sl. mogu postati zdrav temelj za razvoj samostalnog, individualnog mišljenja mladog sportaša.
Razvoj navika, radne discipline i odgovornosti kroz sport
Jedno od uvriježenih svakodnevnih mišljenja o korisnosti sporta za djecu jest da sport ‘gradi karakter’, ‘jača disciplinu i ličnost’ i sl. Nešto od toga zasigurno je točno, no koliko jako će takvo djelovanje biti, ovisi o samom mladom sportašu i brojnim vanjskim faktorima aktivnih u procesu treninga. Odgojno djelovanje tu se očituje kroz promjenu i oblikovanje navika mladog sportaša, te razvoj odgovornosti. Naime, sustavni sportski trening traži red, rad i disciplinu, osobito ako se pretendira na razvoj uspješne sportske karijere i vrhunskih rezultata. To znači predanost sportu i treniranju kao obavezi, razvoj radnih navika i osobne i kolektivne odgovornosti. Mladi sportaš tako oblikuje i vlastiti sustav vrijednosti, što mu najčešće trajno ostaje, a prenosi se i na ostale segmente njegova života: školu, odnose s prijateljima itd. Trener bi, najbolje u dogovoru sa sportašima, na početku godine, trebao formirati sustav pravila rada i sankcija za nepridržavanje tih pravila. Zajedničkim odlučivanjem osigurava se veća predanost sportaša dogovoru, veća individualna i kolektivna odgovornost. Tako se jača i pripadnost grupi, te se znatno smanjuje mogućnost nastanka sukoba zbog nečijeg neodgovornog ponašanja, kao i razvoj negativnih emocija prema treneru ili suigračima zbog eventualnih kazni. Također, upoznatost roditelja sa sustavom treniga i suradnja s trenerom u ovom, ali i u svakom drugom segmentu, vrlo je poželjna.
Djeca nisu mali odrasli. Sustav dječjeg sporta treba prilagoditi potrebama, razvojnim osobitostima i preferencijama djece. Dobrobit djece uvijek, pa tako i u sportu, jest odgovornost odraslih. Želimo li od malih napraviti velike sportaše, moramo ih htjeti slušati i moći čuti. Svatko kad može birati, odabire raditi ono u čemu uživa. Dijete bira igru i ona bi morala ostati uvijek sastavni dio sporta. Ne samo malih, već i onih velikih.
IZVOR: http://www.sportskitrening.hr/uloga-trenera-u-odgoju-mladih-sportasa/